INES ŠITUM INFLUENSERKA I IVAN ŠITUM, IT STRUČNJAK: Umesto državnog posla, odabrali su slobodu i ispunjen život!

Ines i Ivan Šitum je par koji ruši sve predrasude. Od sastavljanja kraja sa krajem i "mozganja" kako platiti kredit do planova za novu kuću. Upoznajte lepotu življenja u svoj svojoj punini.

INES ŠITUM INFLUENSERKA I IVAN ŠITUM, IT STRUČNJAK: Umesto državnog posla, odabrali su slobodu i ispunjen život!

Oboje iz Hrvatske sa interesantnom životnom pričom i pravim životnim promenama. Roditelji troje dece, bivši policijski službenici, dvoje mladih ljudi koji su se odvažili da pokušaju novi život. Spojila nas je predivna priča o eteričnim uljima, te sam poželela da ih ugostim i u Ogledalo magazinu. Sigurna sam da ćete čitajući ovaj intervju zastati i razmisliti o sebi i svom životu, baš kao što sam ja, i zapitati se: "Kakav život želim da živim?!"

Dragi ljudi, vaša životna priča je toliko inspirativna da ću i ovde podeliti link o Podkastu Lucije Adžić, kako bi vas svako ko želi bolje upoznao. Neverovatno je da se od posla u policiji sa troje male dece odlučujete na jedan sasvim nekonvenncionalan i čini se nestabilan posao. Kako je do svega toga došlo? 

Ines: Došlo je u trenutku kada smo shvatili da nas van policije čekaju puno veće mogućnosti i da smo dovoljno spremni za to kad smo postali svjesni toga da želimo raditi prije svega na sebi; da želimo više i da želimo ulagati u sebe. Oboje smo kreativne osobe i najviše zbog tog mislim da bi naš duh klonuo u takvoj vrsti posla. Do same odluke trebao je proći taj proces, gdje smo mi uz naše tadašnje poslove u policiji; radili na sebi, istraživali nove stvari, imali svoje hobije u kojima smo vidjeli potencijal, te kasnije, gdje smo u konačnici stvorili tu vjeru da možemo, da ne želimo stajati na mjestu i da idemo - samo jako, kako bi rekao moj Ivan.

Ivan: Mi smo se upoznali na policijskoj akademiji, prvi pravi posao nam je bio u policiji i dugi niz godina smo radili u tom državnom sustavu zaposlenja. Vjerujem da svatko od nas u sebi nosi ideju da može postići velike stvari u životu, pa tako i mi. Policija je mjesto gdje se ne može puno postići u tom smislu, jednostavno si ograničen krutim granicama, moraš se uklopiti u nekakv kalup i tako provesti cijeli svoj radni vijek. A to nam je grozna pomisao, da ti ne možeš biti najbolja verzija sebe. Nama je trebalo nekoliko godina da to shvatimo i počnemo tražiti izlaz iz tog sustava. Policijska plaća je mizerna i to je po meni ono što je nekonvencionalno i nestabilno za život obitelj koja ima troje djece. Stoga smo si počeli stvarati sami prilike koje će nam omogućiti drugačiji život. Ines se fokusirala na društvene mreže, dizajn interijera i dekoracije a ja sam se fokusirao na web dizajn, programiranje i analizu podataka. To su onda bili naši snovi. Unazad godinu i pol dana, oboje smo uspješno dali otkaze i sada Ines ima svoj obrt za marketing, promociju i trgovinu, a ja svoj obrt za računalne usluge.

Foto: Privatna arhiva

Ines, baš kao što je Ivan napomenuo, školovali ste se za jedan posao a radite sasvim nešto drugo. Koliko je dugačak put od administracije do kreativnosti?

Ja sam zapravo čitav život bila oduvijek jedna velika kreativka. I u trenutku kad sam se trebala odlučiti što želim od svog života; sa tadašnjih 18 godina nisam znala. Upisala sam Kineziološki fakultet čisto iz znatiželje i dokazivanja samoj sebi, a i drugima da ja to mogu jer je moja astma bila ta prepreka radi koje je moja okolina smatrala da neću moći upisati taj fakultet. Iako postoje vhunski sportaši u svijetu koji usprkos astmi imaju zavidne uspjehe i karijere, tako sam i ja vjerovala da i za mene postoji ta mogućnost. Kineziološki fakultet sam upisala, no iako se nisam našla u potpunosti u tome, bio je to jedan lijepi period mog studnetskog života, te sam se na kraju odlučila za Policijsku akademiju. Tek ta odluka svima je bila nepojmljiva! Nitko me nije mogao zamisliti u policiji, a iskreno i ja sam samu sebe nakon nekog vremena počela proispitivati; govorila sam si to je ok, ali moraš se trgnuti i naći nešto što ti leži. Nešto što si ti. Danas smatram da je to najbolja odluka mog života. Jer možda nikad ne bih upoznala svog Ivana. Mi smo ljubav s akademije i naši kolege iz policije nas i pamte kao par koji je vječito zaljubljeno šetao po akadmiji. Nakon akademije Ivan je dobio posao u Zagrebu, ja u Splitu i naša veza bila je dvije godine na daljinu. Nakon rada u pomorskoj i graničnoj policiji shvatila sam da to nije za mene no nisam znala što bih točno radila. Još dok Instagram nije ni postojao, ja sam imala hrpu albuma na Facebook-u gdje sam stvarala svoje albume s fotografijama za koje sam vjerovala da bi nekom mogle uljepšati dan, dati inspiraciju ili pokoju ideju. Već tada radila sam svoje „flatlay“ fotografije sa šalicom kave, omiljenim, knjigama ili jelima koje smo Ivan i ja kuhali, te pisala captione. Ubrzo mi je kad sam rodila Amelie, Facebook postala dosadna platforma, dakle točno prije osam godina, te sam skinula Instagram i počela proučavati tagove i hashtagove. Pinteresest mi je tu već bio svakodnevna doza inspiracije i Instgaram mi je bio kao neka oživljena varijanta Pinteresta gdje sam ubrzo počela pratiti strane profile, upijati, spremati ideje i slično. Prekretnica se desila u trenutku kad smo se preselili u naš sadašnji stan. Ne moram napomenuti da je to 13-i stan  u koijem živim i da sam svaki morala urediti na svoj način. Sad sam napokon imala potpunu slobodu gdje mi nitko neće prigovarati za bušenje zida ili promjene boje na zidu. I tu je sve krenulo, sa sheranjem svojih fotografija na Instagramu gdje se polako počela stvarati jedna prekrasana zajednica ljudi koja je dijelila jednake interese i strasti kao i ja. I eto tu se rodila More Less Ines.  Koja je u počecima stvaranja svog profila u isto vrijeme i radila u policiji i vjerovala da će dati kad-tad otkaz i uspjeti u tome da radi ono što voli. 

Foto: Privatna arhiva

Ivane, kao tata triju devojčica, kako se snalaziš u toj ulozi? Tačnije, oko sebe imaš četiri žene.

Prije svega, lijepo je biti okružen s četiri žene. Prije braka, Ines i ja nismo imali planove o tome kada bi htjeli imati djecu ili kojeg spola, ali smo se odmah složili da bi bilo zgodno imati bar 3 djece. I naravno, kad se nekakva namjera smjesti u podsvijest, brzo se to realizira. 39 dana nakon što smo se vjenčali, saznali smo da smo trudni. Dolaskom prvog djeteta, naše Amelie, maksimalno i aktivno sam sudjelovao u svim aktivnostima oko bebe. Kućanske poslove nikad nisam percipirao na muške ili ženske, nego smo Ines i ja podjednako radili sve što je trebalo napraviti - bilo to kuhanje, čišćenje, presvlačenja pelena, hranjenje djece ili nešto drugo. Neke stvari mi bolje leže, neke ne baš toliko. Primjer toga je sve vezano za odjeću i oblačenje djece. Imam tri cure, nisu neke drastične razlike u njihovoj veličini, i kad ih trebam obući - loše to odradim. Ipak treba pronaći odgovarajuću veličinu, kombinaciju boja, prikladnost vremenskim uvjetima, prilici za koju se oblače... too much! To je vjerojatno nasljeđe još od špiljskih vremena gdje smo mi muškarci tisućama godina bili fokusirani na lov i sakupljanje hrane, a styling nam je bio nekako u drugom planu. Sve u svemu vjerujem da sam se dobro snašao u ulozi oca tri djevojčice jer u životu imam daleko više lijepih i dobrih trenutaka od onih teških i manje lijepih.

Foto: Privatna arhiva

Pored svog bloga i dizajnerskog posla, upustila si se i u posao sa eteričnim uljima. Ko ili šta te je tu privuklo?

Privukao me način življenja. Cijeli taj lifestyle. U kojem imam zdrave i predivne proizvode koji bitno utječu na kvalitetu žviljenja moje obitelji, mene same i okruženja u našem domu. Kad sam se uvjerila u moć eteričnih ulja htjela sam dijeliti svoje iskustvo s drugima. Prenijeti im da postoji i drugi način, dati im ideju da uvedu neku pozitivnu promjenu. Nakon tog probudila se u meni i ta želja za osobnim rastom i poslovnim modelom koji je otvoren svakome tko koristi YL proizvode. Tu smo suprug i ja dosta pričali o tome i odlučili zajedno krenuti u ovu priču jer smo vjerovati da je Network marketing jedan odličan model poslovanja. I ono što vjerujem je da svi potajice maštaju i razmišljaju o tome, iako to možda nisu još izrekli na glas, a to je financijska i vremenska sloboda. Ono što se ne može mjeriti s drugim poslovima koje smo radili. Nema više buđenja djece u 05.30 u jutro da bi ih stigli ostaviti prve u vrtiću pa brzo na posao. Nema više noćnih smjena, rada vikendom i na blagdane. Nema više mizarne plaće s kojom nisam mogla pokriti niti životne troškove. Nema više minusa. Ako želim živjeti pola godine na moru i od tamo raditi, mogu. Ako danas želim cijeli dan provesti u kreativnim aktivnostima koje uključuju dekoriranje i fotografiju i ispunjavaju moju dušu, mogu. Zato ću sutra odvojiti malo više vremena za posao. Sama ću prilagoditi svoj posao sebi, a ne sebe svom poslu. Shvatili smo Young Living kao veliku priliku i to je ono što je uz puno rada i truda i vjere u sebe i cijelu ovu priču donijelo rezultat da Ivan i ja imamo prekrasnu zajednicu ljudi u našem timu, prekrasne žene na koje mogu uvijek računati, tim ljudi koji se potiče i pomaže jedni drugima. Tu su nastala prava prijateljstva, predivna poznanstva. Životi se mijenjaju. Snovi se ganjaju i ostvaruju. Jedna jako lijepa radna atmosfera, žene željne učenja i prenošenja iskustva i pozitivnih promjena drugima. To je nešto što me gura naprijed - zajednica, kao i dakako financijska i vremenska sloboda.

Ivane, nedavno si završio izazov od dva meseca #5amclub. Koji su benefiti, a koji nedostaci ovakvog načina funkcionisanja i koja je uopšte svrha ustajati u 5h?

Da, točno, nedavno sam si postavio izazov svakodnevnog buđenja u 05:00 i tako 66 dana. Na ideju toga sam došao nakon pročitane knjige “Budni u 5” autora Robin Sharma. Sadržaj knjige me se jako dojmio i utjecao na mene da prakticiram ranojutarnji početak dana. Moja jutarnja rutina uključuje vježbanje, hladni tuš, zapisivanje planova i afirmacija, čitanje knjiga i učenje. Benefiti su brojni, poput: visoka produktivnost, više energije, bolje mentalno zdravlje, maksimalno korištenje svog vremena, osjećaj zadovoljstva… Sve to samo po sebi može biti svrha ranojutarnjeg buđenja, no ja bih to objednio u jednu rečenicu: rad na sebi da postaneš bolja osoba, kako bi svijet oko tebe postao bolji. Nedostaci ovakvog načina funkcioniranja? Iskreno, ne vidim ni jedan nedostatak i baš zbog toga, moja namjera je ovako funkcionirati barem do 2089 godine :)

Foto: Privatna arhiva

Ines, skoro svaka žena sanja o poslu od kuće, gde će dosta vremena provoditi sa porodicom, zarađivaće odlično i neće imati baš nikakav stres. Da li je to zaista tako?

Posao od kuće zahtjeva dosta dobru organiziranost jer ako nemate neki plan, cijeli dan će vam proletiti, a vi nećete napraviti gotovo ništa! Ja sam dosta loša u organizaciji, a ipak mi ide, tako da je sve moguće! Uvijek se nekako pokušavam prilagoditi tome što je manje, a što više hitno i što je manje, a što više važno. Imam svoju TO DO listu, ono što mi je zadano u rokovima, poput brand suradnji na Instagramu, zoom poziva, razgovora i sastanaka, to moram ispoštovati, no ono što nije, to pokušavam ugurati u džepiće vremena koji mi se oslobode u toku dana. Nekad je teško, i u situaciji kad je bio lock down, bila sam sretna što smo doma sa svojom djecom, no s druge strane, nekad je uisitnu bilo iscrpljujuće sve uskladiti. Online nastava, dva posla od kuće, tri djevojčice u različitim fazama, ručak, kuća. Baš je znao biti kaos. No na kraju dana, kad legnem u krevet i pomislim gdje sam bila prije, a gdje sada, zahvalna sam, sretna i ispunjena. Neću žaliti za propuštenim prilikama, radim posao koji volim, radim na sebi i strastveno uživam u tome! Jedino nekad što mi fali je da se sredim i biram što ću obući na posao. Aha ne, ni to mi ne fali, outfit je bio uniforma! Haha, sad se malo šalim.

Kada se vratite par godina unazad, ko je kome bio veća podrška u ostavljanju državnog posla i koje ste strahove imali? 

Ines: Mislim da smo oboje jedan drugome bili jednaka podrška samo smo čekali pravi trenutak. Stvarno smo svim srcem vjerovali u to da možemo. Ja sam već stvorila svoj brend a da nismo bili toga ni svjesni, znali smo da smo na dobrom putu, i  u jednom trenutku naprosto sam shvatila da nema smisla da budem i dalje u sustavu koji me koči i da je došao trenutak da dam otkaz i otvorim svoj obrt. Ivan je bio odmah uz mene. Sjećam se da sam mu nakon razgovora s mojom dragom prijateljicom Lucijom, koja mi je uvijek bila vjetar u leđa, uletila u sobu i rekla DAJEM OTKAZ! On mi je rekao Tooo malena! Idemo!! Odmah smo nazdravili rakijom. Nakon samo godinu dana jednako tako i ja sam entuzijastično čekala da on kaže svoje DA otkazu u državnoj službi jer sam oduvijek znala da postoji nešto za njega gdje će uspjeti iskoristiti svoj puni potencijal, gdje će se rad na sebi cijeniti i gdje će se rad nagraditi. Sve te godine rada i učenja donijeli su mu novo radno mjesto u kojem istinski uživa i svakog dana uči. Znam koliko voli učiti i znam da mu je to puno značilo, i ta promjena bila je baš velika za njega i za našu cijelu obitelj. Uvijek smo tu bili podrška jedan drugome tako da mislim da je ovo obostrano bilo jednako i strastveno.

Ivan: Kad se vratim godina dana unazad, dok sam još radio u državnoj službi, strah koji sam ja imao bila je pomisao da ću provesti svoj cijeli život ovako - radeći posao koji ne volim, okružen ljudima koji me ne potiču, bez finacijske slobode i mogućnosti za velike stvari. To mi je bila grozna pomisao, i da nisam uložio svoje vrijeme za rad na sebi, i dan danas bi taj strah bio prisutan. Kroz cijeli naš brak, oboje smo jednom drugom podrška i potičemo se uvijek na više i bolje. Mene je Ines oduševila kad je došla do odluke o otkazu državne službe, jer to je bio veliki skok prema boljem i ljepšem životu za našu obitelj. Bio sam jako ponosan na nju. I onda, manje od godinu poslije i ja sam napravio istu stvar.

Foto: Privatna arhiva

Ines, jedno kreativno pitanje: Koja boja treba da preovladava u svakom domu i šta nikako ne treba imati u kući?

Mislim da je teško odgovoriti na ovo pitanje, mislim da bi trebala prevladavati svjetlost jer ona daje toplinu i prozračnost. Boja na zidu se lako promijeni, a veličina i broj prozora teže. Kad bih ja morala birati boju to bi bila bijela, drvo i siva. Uz te boje se uvijek mogu kombinirati detalji ovisno o sezoni i trendovima. Što nikako ne bi trebalo biti u kući? Ovo je baš zanimljivo pitanje! Osvrnuti ću se na stvari koje nam više nisu potrebne. Probala sam naći neki ludi primjer. Ali lude i nespojive stvari nekad daju baš wow efekt u interijeru tako da je to sve stvar osobnog stila i lifestyla. Ono s čime se većina nas svakdonveno bori su viška stvari, te odlaganje i gomilanje istih. Mislim da smo previše opterećeni trendovima i kupovanjem i da nam većina toga nije potrebna. Ja puno toga poklanjam, ali usprkos tome  uvijek se tu nađu stvari kojima više u kući nije mjesto, jer za njih mjesta nema, ajmo to tako reći. Ne bi se trabale naći stvari koje nemaju svoju svrhu, koje više ne koristite, koje ste „prerasli“, koje stvaraju lošu vibru. 

Ivane, možeš li nam ukratko ispričati svoj put do posla u Apple kompaniji? Inače, ti si samouki IT stručnjak, je l’ tako?

Da, ja sam samouki IT-ovac, ne bih se nazvao još stručnjakom, ali definitivno i dalje stalno učim i idem u tom smjeru. Rad u IT sektoru je godinama bio moj san, i uvijek sam se divio ljudima koje bih upoznao a bili su u toj branši. Moji počeci sežu unazad skoro 20 godina, kada sam dobio na poklon prvo računalo od mame koje mi je bila totalna nepoznanica, te sam ga počeo istraživati i upoznavati. Nakon toga sam uvijek imao sklonost svi stvarima vezanim u računalni svijet. Volio sam čitati i slušati o tome, premda mi je to uvijek nekako djelovalo  komplicirano ali me uzbuđivala misao o tome kako bih ja u profesionalnom kapacitetu mogao biti dio IT sektora. Prvo što sam naučio je bilo stvaranje vlastite web stranice, gdje se susreo s HTML kodom, koji sam počeo izmjenjivati kako bih dobio ono što želim. Kad sam shvatio da sve što mi treba mogu relativno brzo naučiti pomoću Google tražilice, počeo sam online nuditi usluge izrade web stranica, stranim klijentima za jako male novce. Tu sam utrošio jako puno vremena, jako malo zaradio ali jako puno naučio. Najvažnija stvar koju sam shvatio, osim tehničkih znanja, je ta da ja mogu pružiti drugima vrijednost i da mogu stvoriti karijeru u IT sektoru. To je period kad sam počeo intenzivno učiti putem raznih online edukacija i tečaja gdje sam se htio usmjeriti u smjeru Data Analyst profesije. Kad sam osjetio da znam onoliko koliko mi je potrebno za entry level pozicije, počeo sam se aktivno prijavljivati na sve relevatne oglase za posao. Bio sam svjestan toga da će mi trebati stotine prijava na posao i deseci intervjua da bih dobio ponudu za posao. I bio sam spreman na to. No nakon sam dvadesetak prijava za posao, i nakon trećeg intervjua, postao sam Software Tester! Napravio sam takvu pozitivnu promjenu svog života, da u tom trenu nisam mogao ni pojmiti da će vrlo brzo postati još bolje. Nakon nekoliko mjeseci rada kao Software Tester, kontaktiran sam od strane jedne agencije u svezi mogućnosti rada u Irskoj za Apple. Nisam imao namjeru ići u Irsku ali sam htio doživjeti cijeli Apple proces intervjua za posao. Stoga sam pristao na prvi intervju, koji doveo do drugog intervjua, pa trećeg intervjua i na kraju do ponude za posao. Zahvalio sam se na ponudi i dao sam im svoju kontraponudu gdje pristajem na posao ali isključivo remote tj. rad od kuće. Nisam mislio da će pristati, no Apple je prihvatio moju kontraponudu, i eto danas sam tu gdje jesam. U 02. mjesecu 2020. bio sam policijski službenik koji je provodio svoje dane i noći na ulici, daleko od žene i djece, a u 06. mjesecu 2020. sam postao Localization QA Engineer za Apple, koji radi ono što voli, svaki dan i noć je sa svojom obitelji i pritom je 300% bolje plaćen.

Foto: Privatna arhiva

I za kraj, šta biste savetovali mladim ljudima koji se možda nalaze u nekom od sličnih životnih izazova koje ste vi imali? 

Ines: Ja bih svakako dala dva savjeta. Za prvi ću iskoristiti citat na engleskom: „The key to success is to start before you are ready.“ I mi smo radi straha od neuspjeha i tuđih mišljenja odgađali u početku, ali kad jendom shvatite da su to sve samo barijere u vašoj glavi, i kad se jednom čvtsto uhvatite onog u što vjerujete, nema stajanja. Odgađanje i stajanje na mjestu dok budete čekali da ste u potpunosti spremni neće vas dovesti do vaših snova. Kažu da je najbtinija razlika između uspješne i neuspješne osobe u tome što uspješna osoba ima naviku činiti ono što neuspješna osoba ne voli činiti. Ako želite promjenu, počnite od promjene u sebi. Vi ste ti koji trebate preuzeti odgovornost za sebe i svoje vizije, za sebe i svoje ciljeve. Samo ih dobro vizualizirajte i imajte plan koji će vas dovesti do vašeg cilja. I držite se tog plana, nemojte ga shvaćati olako. Budite i stroži prema sebi, morate se pokrenuti! Kad vas je strah to je dobar znak! To je znak da idete stepenicu više i da morate izaći iz svojih okvira, a izlazak iz vaših okvira dovesti će vas ka većem cilju, ka boljoj verziji vas samih. I druga jako bitna stvar je da se počnete družiti s ljudima koji su strastveno posvećeni onome što rade i koji su odlučili izvući  najbolje od života. Takvi ljudi biti će vam vjetar u leđa i vi ćete biti njima vjetar u leđa. Ne fokusirajte se na ljudi koji se s vama ne slažu, fokusirajte se na one koji vjeruju u vas i kad vam ne ide, koji vam daju konstruktivnu kritiku, koji su tu uz vas. Možda niste ni svjesni da imate takve ljude oko sebe, a možda niste ni svjesni toga na morate na glas izreći ono što želite, to negdje zapisati i vjerovati u to? Pa krenite što čekate! 

Ivan: Uvijek radite na sebi, riskirajte i budite dobri prema sebi i drugima. Svatko ima potencijal da ostvari nešto veliko i samo mora shvatiti što je to. Kada to shvatite, tada prestaju sve granice. I budite se u 5! 

Pročitajte i:

BRANISLAVA ANTOVIĆ ALEKSIĆ, preduzetnica i vlasnica agencije “Brana’s Divine World”: "Mogu slobodno da zaključim da je sloboda svih nas, a ne samo novinara, ozbiljno ugrožena."